Krenula nekakva kiša. Neraspoložen, setih se kako sam kao mlad voleo da šetam kada pada. A i da se ne smucam nikakav po kući. Kišobran, šta će mi, neka se glava ohladi, a i neće s ramena pasti ako se malo pokvasi. Krenuo po Limanu, pa skrenuo pored škole “Jovan Popović”, a tamo, na rukometnom terenu dva dečaka. Jedan šutira, drugi brani. Ovaj što puca, izgleda talentovano, a golman, kao da nije tu. Nezainteresovano pušta loptu da prolazi, da li u gol, da li pored njega.

– Hoćeš ti braniti ili nećeš?

A golman, nezainteresovano, ode po loptu iza gola.

Da vam ispričam kako nisam postao golman.

Bio je to neki sedmi razred osnovne škole, po Kosti Trifkoviću se zove, na granici Železničke stanice i Salajke. Mnogi ne znaju gde je. Igrali smo utakmicu na času fizičkog, i ne znam šta mi bi, dao sam četiri gola. Što se kaže, ulazilo je i šta treba i šta ne treba. Na kraju časa, iznenada, nastavnik je rekao kapitenu da izabere sedmoricu koja će predstavljati školu na prvenstvu Grada. Krenuo kapiten da bira, prvog, drugog, šestog, već u neverici se mislim, ništa od mene. Pogledao je prema meni, i reče:

– Ti ćeš da braniš!

– Da branim? Pa dao sam četiri gola! I nikada nisam branio…

– Da braniš….

Uplašen da je to jedina šansa da učestvujem na tako važnom sportskom događaju, pristao sam.

I tako je počela golmanska mi golgota… a svet je izgubio ozbiljnog golgetera. Ko mi kriv.

Narednog vikenda odmah sam spoznao težinu tog posla. Igrao se turnir razreda, moj B je bio kao favorit. Međutim, C razred nije imao golmana, pa su mene zamolili da branim jednu utakmicu, protiv odeljenja A. Odbranih desetak šansi, ostade 0:0. Sledeću utakmicu, protiv istog protivnika, ali za moj razred, katastrofalno. Beše 0:5. Put za pakao je popločan golmanskim rukavicama. Da ne kažem kako sam dobio pun volej sa tri metra. Tamo gde ne treba.

– A za njih si branio kao lud, sram te bio…

Ostalo je da se odigra još petnaestak minuta jedne utakmice, vodili smo 1:0, međutim, stariji mangupi iz kraja (sa Salajke, naravno) uleteše na teren. Vozdra klinci. Šta ćemo, otišli u dvorište Mašinske škole koje gleda na Gagarinovu ulicu. Moj razred se usput osuo, ostadosmo nas trojica. Nisam primio ni jedan gol protiv sedmorice. Pomislih, možda i bude nešto od mene. Doduše, bilo je tu jedno pet stativa, četiri kardinalna promašaja, Miša je bio sjajan u odbrani, a Rade je uspeo da zadržava loptu barem sedam minuta vanserijskim driblinzima. Šteta što nije nastavio sa fudbalom. Ostalo je 1:0. Ostali iz razreda, ovi koji su otišli kućama, nisu nam verovali šta se izdešavalo.

Kao svaki pravi tremaroš, nisam spavao noć pred prvenstvo Grada. U prvom kolu smo izvukli školu “Toza Marković” sa Detelinare. Igralo se na ispadanje. Imali su dve šanse, dali mi dva gola, poštena, nisam ništa mogao. Ispali smo, 1:2.

Na jednoj utakmici, nebitnoj, toliko sam loše branio da mi je jedan podeblji dečkonja iz ekipe lupio šamar. Pa ja njemu. Pa on meni. Pa ja njemu. Tako sam stekao najboljeg druga.

Još par utakmica po dvorištima, i to je bilo to, idem ja u FK “Novi Sad” da budem golman, pravi. Primio me je, na pomoćnom terenu ovog kultnog novosadskog kluba, trener kom sam, na žalost, zaboravio ime. Bio je početak leta, suša, a u golmanskom prostoru ni travke. Gol ogroman. Tvrda zemlja levo, isto i desno. Šutne trener loptu prilično lagano pored mene, ja kao ukopan. Šutne opet, ja ništa. I tako još tri, četiri puta. Ne znam šta mi bi. On zbunjen, kaže, hajde ti da probaš da budeš igrač. Bio sam oko mesec dana član pete pionirske postave i shvatio da veliki fudbal i onaj na rukometne golove, nemaju veze jedno s drugim. A i konkurencija je bila surova, svako je gledao sebe, niko da doda loptu. Kao da nismo igrali u istoj ekipi.
E, reko’, nećeš odustati. Prešao sam preko pruge, i našao se na terenu čuvenog “Željezničara” iz industrijske zone. Tamo sam poznavao dosta igrača, uglavnom iz moje škole. A i nije bilo nikakve probe. U startu sam postao rezerva, na golmanskoj poziciji. Vremena nisu bila laka, nije bilo novca za nove kopačke, pa sam nosio tri broja veće, polovne. Kao klovn…