Ne znam kako, navikao sam na kopačke tri broja veće, rekli mi da stavim novine u njih, da ne klamću. Valjda smo tada bili manje razmaženi, ovim klincima današnjim moraš nijansu boje da pogodiš, pa neće valjda hladno-narandžaste kopačke nositi, hoće kivi-zelene i kraj. A naši očevi ih nisu ni imali, kakve kopačke, bakrači. Tako je to, generaciju po generaciju. A i gornji deo dresa mi je bio prilično kratak, broj se odlepljivao od loše štampe. Ali što bi rekao jedan pametni prijatelj, ne pliva dobar kupaći, nego plivač. Sve u svemu, prijale bi mi tada bilo kakve kopačke, moj broj.

Nije mi se naročito svidela atmosfera u “Želji”, opet nije bilo zajedništva, kako sam zamišljao da bi jedan tim morao da bude. Dobro, pomirih se da je tako kako je i krenuo da treniram. Kako život ume lepo da namesti, prvu utakmicu smo igrali protiv bivšeg mi “Novog Sada”, prijateljsku, a trener je hteo da ispita nas novajlije. Naravno, zagrizli smo protiv “velikog” protivnika i pobedili sa 3:1. Jedini gol sam primio iz penala, pošteno dosuđenog, srušio sam napadača uhvativši ga za obe noge.

Posle te utakmice, na sledećem treningu, napravio sam možda najveću grešku u karijeri. Igrači su vežbali penale, odbranio sam pet od šest udaraca, a omladinci koji su imali sledeći termin treninga su sve to gledali, i pozvali me da treniram sa njima. Uplašio sam se i odbio. Celu sezonu sam bio rezerva u pionirima, a sve prilike koje sam dobio, propustio sam. Protiv “Kabela” na Limanu 2, trener me je uveo da branim penale pošto je bilo nerešeno, svih pet golova sam primio. Protiv “Jugovića” iz Kaća me je poslao da se zagrevam, a ja mu rekoh da mi ne treba zagrevanje. U Futogu, protiv “Metalca” pobedili smo 3:0, ali nisu mi šutnuli ni jednom na gol, tako da sam uživao u snegu, sam u šesnaestercu, ma milina.

U tom nekom periodu, igrao se opet školski turnir, a na kraju – drama, i to kakva. Ako odbranim penal, bićemo prvaci škole. Protivnik je otišao po loptu, a do mene je došla glavna baraba iz kraja, da mu ne spominjem ime, i šapne mi:

– Ako odbraniš, ubiću te od batina.

Smrzao sam se od straha. Sa jedne strane, drugari iz razreda me bodre, a sa druge – čekaju me ozbiljne batine, znam ga, psihopata, stariji dve godine od mene, šanse nisam imao, a da zovem nekoga da me brani, e to je već stvar ponosa. Protivnički napadač, možda i najbolji u školi, namešta loptu, ne sanja kakvu dramu imam. Uzima dugačak zalet, stojim kao ukopan. Promašio je ceo gol.

Onda je došla ključna utakmica, na Salajci, protiv “Slavije”. Kod rezultata 1:0, naš prvi golman se povredio, pa sam ušao u igru. Napad iskosa, napadač šutira, lopta mi prolazi “kroz ruke”, 2:0. Moji smanjiše nekako na 2:1, a odjednom, zviiiiiiz lopta sa pola terena, a ja na vrhu šesnaesterca, 3:1. Moji opet borbeno na 3:2. Poslednji gol sam primio kroz noge, 4:2. Kraj karijere.

Ipak, nikad neću zaboraviti kada sam sa još pet drugara na Sajmištu igrao protiv juniora Vojvodine, na rukometnim golovima. Nije mi jasno kako smo ih dobili sa 6:2, a pouzdano znam da nas nisu puštali.

A na čuvenom “Dnevnikovom” turniru sam sa srednjoškolskim drugarima ispao u prvom kolu. Izgubili smo sa 7:0, a priča se da sam briljirao.

U čemu je, naime stvar? Pored sreće da prisustvujem interesantnim situacijama, ipak, za uspeh je falila volja, predan rad, bez kojih nema uspeha. Linija manjeg otpora, razne prepreke, samo su stvari koje su me udaljile od pravog sporta. Zato, iako je lična cena bila velika, imam iskustvo da sina, kadetskog i pionirskog prvaka Srbije u plivanju, rekordera u svojim kategorijama, tokom svih njegovih jedanaest godina treniranja – bodrim da mora da radi, da ne odustaje. Prošle godine je hteo da odustane, da postane fudbaler. Morao sam da progutam knedlu jer je to moj omiljeni sport, i dam sve od sebe da ga zadržim u plivanju. Nije neka pamet, ali je ključna istina, da jedino tako, uz rad i što je možda još važnije – kontinuitet, može da se uspe. Bez njih, rada i kontinuiteta, ne može.

Meni za utehu, sad, na kraju priče razmišljam, ipak bio sam golman, kakav takav.